Stanislav Habjan
CAR JE GOL
Lauba, Zagreb, 16. - 23. 10. 2020.
Galerijsko literarno izvedbenom uprizorenju teško je definirati ishodište jednako u smislu medija, kao i u smislu sadržaja. Otvorenje izložbe iskorišteno je za promociju knjige "Košulja na cvjetove i pjesme na struju", pri čemu promocija konceptualno preuzima format koncerta: pjesme iz knjige uživo izvodi vokalno instrumentalni sastav pod imenom "Car je gol".
Iz čega proizlazi kako je izložba, koja vizualno ilustrira pjesme iz knjige, odnosno izvođačkog repertorara benda "Car je gol", zapravo u ulozi 'košulje na cvjetove'.
Tome treba dodati da je prostor izložbe ogradom odvojen od ostalog prostora Laube, da su unutra razasuti stolovi i stolice, da na ogradama, zidovima, pa i pozornici ima dosta biljaka, pa sve zajedno podsjeća na instalaciju vrta. Ili, prevedeno u vrijeme na koje nas asociraju košulje na cvjetove, to bi mogla biti autorska interpretacija terase Tucman.
Što je, dakle, u prvom planu, a što podrška? Da li je izložba u službi promocije ili obrnuto? Je li galerija poslužila kao optimalna scenografija nastupu grupe za predstavljanje novih materijala? Ili izložbu koja se sastoji od vizualne opreme, odnosno grafičkog oblikovanja pjesama iz knjige, dodatno potvrđuje i izvedba tih pjesama? Dakako, grafička se interpretacija ne odnosi samo na pjesme, ona ilustrira svjetonazorsko ikonografski prostor iz kojeg one proizlaze, gdje se realiziraju i kojeg učvršćuju. Štoviše, pažljivijim uvidom u izložbu, otvara se mogućnost da su vizuali bili prvi, crtež, fotografija, find footage ili fotomontaža su povukli pjesnika za jezik, on ih komentira stihom, ali i proznom izjavom. Stoga ćemo otkloniti prvu pomisao, da je knjiga ishodište iz kojeg na jednu stranu izlaze slike, a na drugu zvuk. Prije će biti da je knjiga posljedica, poput svojevrsna foldera, odnosno ladice u koju su tijekom vremena odlagane slikovne i zvučne kombinacije u misiji čiji je poticaj bio ostvarenje mladenačka sna: imati bend. Odnosno, što se Habjana tiče, imati sadržaj oko kojeg je moguće graditi i razgrađivati ikonografiju.
Pa kad već to nismo učinili onda, u jednom kadru fotografskog stripa eksplicite i objašnjava svom ondašnjem i sadašnjem sudrugu Sretenu Mokroviću, napravit ćemo sada.
Istodobno, projektom "Car je gol" Habjan slijedi ideološku platformu zacrtanu na početku svog autorskog djelovanja: sve snage uprti u poništavanje mogućnosti kategorizacije izražajna medija. S druge strane, taj pokušaj ne izgleda poput grčevite borbe, nego je medijska nesvrstanost zapravo njegov organičan izraz, kojeg ne označava nevoljkost da se jednome uistinu posveti, nego nevoljkost da se bilo čega liši. Reklo bi se da je njegova multimedijalnost, za razliku od značenja što ga to određenje ima na suvremenoj sceni, zapravo doslovna. On ne koristi u jednom radu više raznih medija, nego jednu ideju realizira ili provodi kroz nekoliko medija, poštujući pritom njihove standarde.
"Je li riječ o umjetnosti u 'potpunom', 'klasično-suvremenom' smislu ili tek o nekoj životno-kreativnoj intersferi koju bismo neobavezno, i s nešto lošeg humora, mogli imenovati 'habjanstvom' ili 'stanislavljem'", pita se Antun Maračić u predgovoru izložbi "Dijalozi" (Galerija Forum, 2015.). Pa i odgovara: "To je manje važno. Bitna je imanencija djelotvorne, ljudski ljekovite nematerijalne supstance njegova djela".
Slijedom toga bi se i ova izložbeno izvedbena inscenacija mogla doživjeti poput simulacije nekog zaštićena područja, nekog utopistička vrta, čiji je fizički prostor zapravo platforma složenom citatu koji mu postavlja ideološke okvire, a formalno ga određuje mnoštvom putokaza, semafora i pripadajuće signalizacije.
Dakako, tu je ipak nužna dostojna pismenost na literarnom i dizajnerskom planu. No, poput diverzije samog sebe, Habjan uključuje i postojanje na tankom ledu, u mediju čiji jezik tek uči. Članstvom u bendu sastavljenom od onih vrlo pismenih, Habjan zapravo interpretira ideju Jacquesa Ranciérea iz knjige Emancipirani učitelj: "Predlaže se prihvaćanje nove scene jednakosti gdje su različite izvedbe pretvorene jedna u drugu. Ono što je u njih uključeno jest povezanost između onoga što netko zna i onoga što ne zna; bivajući istodobno izvođač koji razvija svoje vještine i gledatelj koji promatra što te vještine mogu proizvesti u novom kontekstu s ostalim gledateljima. Poput istraživača, umjetnici grade pozornice na kojima izlažu ostvarenja svojih vještina prikazujući ih neizvjesnim u okvirima nove fraze što se pretvara u novu intelektualnu avanturu. Posljedice te nove fraze ne mogu se pretpostaviti. To zahtijeva gledatelja koji igra ulogu aktivna interpreta, koji razvija svoj vlastiti prijevod u cilju prisvajanja priče, praveći iz nje svoju priču."
Pa kao što su pjesme u knjizi neprestan dijalog između njega i njegovih svjetonazorskih okvira, utjelovljenih u prepoznatljivim stanicama i smjernicama, istim je rukopisom oblikovana i vizualna interpretacija tog dijaloga. Ona uglavnom preuzima kvadratičan format, koji, međutim, ne simulira ovitke LP ploča, poput primjerice Kršićeve grafičke mape, nego tim formatom asocira oblik čitanja, odnosno formativno vrijeme čitanja kad su čitanke bile vanjski ili unutarnji omoti ploča. Grafičkim se izjavama gradi vizualan potpourri, 'komad sastavljen iz više poznatih komada ovlaš među sobom povezanih', više kao putokazi prema oslobođenom području, nego kao konkretna interpretacija ideje što ju pojedina pjesma nastoji izraziti. Izgled njegove košulje na cvjetove uključuje ondašnje simbole, koji se, međutim, ponovno čitaju, pa ih se onda, koristeći današnju optiku, ne tumači više kao nostalgija za bivšim, idealiziranim vremenom, nego kao uputsvo za uporabu, ulaznica za paralelni svijet koji i dalje postoji, a u kojem oni zadržavaju jednako značenje.
U tome veliku ulogu ima koncept montaže, korištenje elemenata koji ne znaju jedan za drugog, već su donekle i završeni i odloženi na razne police. Izvađeni iz svog konteksta i postavljeni u novi, elementi postaju oznake za određenu kategoriju, postaju sirovine za izgradnju značenja što ga sami po sebi nisu svjesni. Iz svojih se perspektiva međusobno komentiraju, njihov dijalog je njegov sadržaj.
Na usporediv se način Habjan pojavljuje kao autor pjesama koje izvodi bend. Inicijalni je impuls bila situacija u kojoj je na poznatu melodijsku liniju nekog standarda iz svoje rock'and'roll antologije primjenio svoj tekst, koji se nadovezuje na original ili mu iz svoje perspektive replicira. Razvoj eliminira konkretna sugovornika, ali se i dalje javlja iz tog podneblja, i dalje pretpostavlja njegovu ideju, zagovara ju poput entuzijastičnog pro bono odvjetnika, specijaliziranog za strategiju obrane koja se vodi idejom Brune Schultza i pokret zamišlja kao 'sjajni kontramarš fantazije na surove opkope zbilje'.
Kao što i simulacija vrta, ponekad i presmionim uputstvima, predstavlja taj zaštićeni rezervat koji nema druge nego se neprestano pronalaziti, identificirati, neprestano svojim simbolima ili ikonografijom dokazivati postojanje. Brojne vitice, konkretne ili u metaforičkom izdanju, što pomalo asociraju na zamišljenu kovanu ogradu oko područja kojeg brane, mogle bi se podjednako pronaći u poetskom, dizajnerskom i glazbenom izrazu. Koliko god aktivno nastojao doprinijeti dojmu njegova istinskog postojanja, taj je prostor očito neprestano ugrožen, neprestano je nužno uvjeravati njegove bedeme u činjenicu da ih je nemoguće osvojiti ili pak one koji su unutra opkoljeni u izvjesnost njihova opstanka.
Pa ako bismo tu ideju postavili kao okosnicu izložbeno literarno zvučnih etapa, izdanja ili emisija projekta Car je gol, u kojoj njihovi pojedinačni akordi izgrađuju zajedničku harmoniju, tada bismo iza izravne asocijacije na Andersenovu bajku pronašli Habjanovu temu. Tko je zapravo gol? To je naša želja za takvim postojanjem, to je pozornica na kojoj želimo biti, proizvod koji nas čini nedodirljivima, a istodobno i itekako ranjivima.
