Đorđe Jandrić

HRPA SC

Galerija SC, Zagreb, 6. – 23. 11. 2020.

 

 Jandrićevu izložbu tek na drugi pogled doživljavamo jedinstvenom instalacijom i proglašavamo političkom skulpturom.

Na prvi se, naime, pogled izložba sastoji od triju radova: dviju velikih fotografija autora kvadratična formata, dviju ružičastih svilenih zastava s tekstom pravokutna formata i jedne zvučne kompozicije.

 Fotografije su postavljene na suprotnim zidovima, na početku i na kraju izložbe, kao da je uokviruju, tim više što predstavljaju autora u istoj pozi, golog do pojasa, nagnutog prema naprijed, napetih mišića, reklo bi se, spremnog na borbu, a na mjestu njegovih usta fotomontažom su umetnuta pomalo predimenzionirana usta u obliku trokuta na jednoj i kruga na drugoj fotografiji, pa se doima kao da iz sve snage viče.

Trokut i krug, zajedno s kvadratom, a to je u ovom slučaj format fotografije, proizvode hrpu, Jandrićev ishodišni motiv: u kvadrat je upisan krug, a u njega trokut.

Koristeći se tim motivom, on već dugi niz godina skulpturu provodi kroz razne medije, najčešće je to, dakako, format objekta ili instalacije, ali to može biti i zvučna skulptura ili skulptura od filma, gdje okvir kadra predstavlja kvadrat, slika se sadržajno predstavlja kao krug, a zvuk je montiran u formi trokuta.

U ovom je slučaju hrpa na formativnoj razini riješena fotomontažnim diptihom.

Zvuk ravnomjerno ispunjava čitav galerijski prostor i prema tome se nalazi između diptiha, odnosno unutar hrpe, a motivu odgovara svojim sadržajem: kompozicija je sastavljena od riječi hrpa, koju, prevedenu na dvadesetak jezika izgovara Jandrić. Skladatelj je Petar Vujačić, skladba traje osam minuta; započevši od diskretna uvoda, dinamika sve više raste, sve je više slojeva, sve dok hrpama na raznim jezicima nije posve ispunjen zvučni prostor, koji se potom postupno prazni, dok ne ostane tek pokoji sporadičan uzvik.

Osim što je hrpa sadržaj toga zvučnog rada, struktura bi kompozicije, prevedena u grafički prikaz, zacijelo također izgledala poput hrpe, njezina klasičnog, materijalnog, odnosno stožastog izdanja.

Uključujući maštu u doživljaj audiovizualne instalacije "Hrpa SC", dobivamo svojevrstan multimedijalan igrokaz: fotografije na početku i na kraju galerije zamišljamo kao otvorene prozore galerije iza kojih se nalazi Jandrić, koji kroz trokutasta i okrugla usta, kao kroz trakture, unutra ubacuje svoj sadržaj i njime u prostoru galerije oblikuje zvučnu skulpturu hrpe. Pritom ne krije kako u taj proces ubacuje čitava sebe.    

 No istodobno očito sumnja da to nije dovoljno.

Dvije ružičaste svilene zastave remake su slavna Stilinovićeva rada, zadržani su format, materijal i izvedba, jedino što Stilinovićev 'engleski jezik' Jandrić mijenja u 'politički jezik': "AN ARTIST WHO CANNOT SPEAK POLITICALLY IS NO ARTIST", što na suprotnom zidu dodatno i precizira: "AN ARTIST WHO CANNOT SPEAK AS AN ACTIVIST IS NO ARTIST".

Pa dok su se fotografije i kompozicija povezali u jedan rad – "Hrpu SC", zastavni mu diptih ne pripada ni sadržajno niti poštuje Jandrićev već gotovo dvadesetogodišnji koncept koji postavlja vrlo čvrsto načelo, a to je da cjelina mora u sebi uključivati elemente hrpe: kvadrat, krug i trokut. Ustanovljava se kao strano tijelo i možemo ga protumačiti jedino kao komentar, štoviše, kritiku. To je zato što taj umjetnik, kojeg uprizoruje Jandrić, koliko se god iz petnih žila trudio, ipak nije umjetnik, zato što hrpa nije ni politička ni aktivistička poruka, nego autorska tema.

 Jandrić izlazi pred suca suvremene umjetnosti, izlaže svoj slučaj i izjašnjava se kao kriv. A sudac (uzmimo da je danas dežuran Bertolt Brecht) mu odgovara: "Revolucija se ne ostvaruje na političkom planu, nego revolucioniranjem svojih planova, Marx ekonomskog, ja teatarskog, a ti kiparskog."

 Publika se zatječe u ulozi porote. Slučaj je složen, treba utvrditi je li Jandrić u pravu ili nije kad kroz parafrazu Stilinovićeve izjave skicira sukobljene strane suvremene scene; zatim, je li u pravu kad svoju "Hrpu SC" između redova proglašava nepolitičkom; te konačno, je li otvaranjem političkog plana izložba dobila ili izgubila.

Nakon dugotrajna vijećanja porota se vraća u sudnicu, prva među jednakima čita obrazloženje: po prvoj točki smatramo da Jandrić nije u pravu; koliko god se činilo da političke teme imaju bolju prođu, ne znači da je scena zatvorena za one koji razvijaju medij svog izraza; osim toga Stilinović se odnosi spram mehanizma djelovanja scene, a Jandrić spram njezina sadržaja. Po drugoj točki također nije u pravu zato što je autorska tema izvedena poput krika, a krik, bez obzira na to izražava li opravdanu ili neopravdanu ugroženost, uključuje kontekst zajednice dovoljno gluhe da ga ne inače čuje. Pa dok s pozornice urlaju oni na vlasti, a dotle ispod njih viču oni potlačeni, Jandrić može smatrati da je njegov autorski izraz ugrožen jer ga scena ne uzima u obzir zato što nije politički, no svoju ugrozu izražava političkim jezikom.  

I konačno, kada "Hrpi SC" pridružimo komentar, odnosno u audiovizualan iskaz uključimo pretpostavku njegove 'objektivne' kategorizacije, dobili smo jedan koncentrični krug više. To je postavom i konkretizirano: valovi koji se šire od središta "Hrpe SC" udaraju o stijene, koje u ovom slučaju igraju uzdužni galerijski zidovi na kojima su po sredini postavljene zastave od kojih se odbija Jandrićeva ideja, pa izložba osim nje same predlaže i svoju recepciju. Dakako, cijeli je prizor viđen kroz Jandrićev subjektivni kadar. Bez obzira na to koliko takav kadar bio nekoj strani prihvatljiv ili pak ne, on postavlja optiku kroz koju se audiovizualna instalacija "Hrpa SC" promatra. Kada ne bi bilo ružičastih zastava, fotomontažnozvučna instalacija nastavila bi niz njegovih istraga o mogućnostima predstavljanja ideje skulpture korištenjem raznih medija, a otvaranje pogleda na okolnosti koje tu istragu okružuju definira njegovu ulogu u tom okruženju, što u konačnici instalaciju čini jedinstvenom, a skulpturu proglašava političkom.

Tome u prilog govori i analiza razvoja, Jandrić polazi od toga da aktivističke teme dominiraju scenom te da se ti radovi ponajprije vrednuju slijedom razine empatije, istinoljublja i prijedloga za unapređenje stanja, što često puta pokriva nedostatak autorske interpretacije. Međutim, ispada da baš kao što engleski dominira scenom i ono neenglesko proglašava manjinom, tako i ono nepolitičko postaje manjinskim. To nas dovodi do apsurda, zato što umjetnika Jandrića dovodi u istu poziciju kao što je ima i sadržaj aktivističkih radova, koji se također bavi manjinama, iz čega proizlazi da Jandrić postaje tema, odnosno materijal, a "Hrpa SC" aktivistička. Politički iskaz, advokatura manjini.

 Prihvaćajući paralelu sa Stilinovićem, koji je sa svoje strane manifestno odbijao naučiti engleski, vidimo da i Jandrić, sa svoje strane, manifestno odbija naučiti politički. Tako obojica svoj otpor predstavljaju autorskim iskazom, Stilinović provocira mehanizam umjetničkoga kolonijalizma, a Jandrić njegove lokalne izvedenice. Ovdje je, međutim, nebitno je li Stilinović i naučio engleski, nego je ključno to da se Jandrić, prigovarajući dominaciji politike u umjetnosti, služi kukavičjim jajetom, ugroženu poziciju takozvanog 'čistog arta' nastoji obraniti njegovom političkom intonacijom.